Pises kao sto zivis, kao pred neki polzak.
Neki konacan odlazak.
I zato je sve nekako nedrovrseno.
Nezavrseno. Zadihano.
Kao da ostavljas nekom drugom,
nekom spokojnom, kome citavo, ravnomerno,
ravnodusno vreme
stoji na raspolaganju do u beskraj, i koji ce sve
to da dovede u red, sve lepo da sroci.
Da misao najzad pliva po talasavom misonom
moru, kao sto
plivac na ledjima odmara se na talasima u casu
cistog predaha.